baklava

баклава

ž. (tur.) 1. kulin. Orijentalna slastica od tankih kora (jufke) punjenih orasima, zalivena šećernim sirupom (agdom), servirana u obliku romba. 2. vulg. anat. Ženski spolni organ – zbog slojeva, vlažnosti i oblika (njem. Möse, Muschi; fig. »Honigkästchen«, »Honigtopf« [ljepljiva slatkoća]; engl. pussy, cunt, slang »honey-pot« [medeni lonac], »beaver« [dlakavost poput dabra]). ● »Cura ti, sine, želi topli krevet da se ljulja – grli, mazi, guzi –, a ti je vozaš po aščinicama i ćevabdžinicama. U po zime!« — »Daj ba, stari, ne seri!« — »Šta ba daj ba! Otkad fura sa tobom, cura se nagutala tufahije, kljukuše, pačeta i škembića preko glave. Najmanje deset kila nabila uz tebe.« — »I ti misliš da taj kilavko uživa u šetnji kraj smrdljive Miljacke? U po zime kad crni led puca pod štiklicama?« — »Ponavljaš se.« — »Mater ti se ponavlja! Ta jadna koka zbog tvoje papanske romantike svakoj pahuljici u cijelom jebenom Sarajevu ime zna. Nismo u Parizu. Nije to doberman. Nego žena. Sjećaš se? Sifoni, bedemi, guzovi … Ima čak i baklavu pod suknjicom. Čuo za to?« — »A mozak?« — »Eto, jebi u mozak! Bolje nego mene.«